Tajna naših ljubavnih izbora

Afektivna vezanost predstavlja temeljni aspekt ljudskog razvoja koji utiče na formiranje ličnosti, socijalne odnose i sposobnost pojedinca da se nosi sa izazovima života. Teorija afektivne vezanosti, koju je razvio Džon Bolbi, ističe značaj ranih odnosa sa primarnim negovateljima i njihov uticaj na emocionalnu regulaciju i obrasce ponašanja tokom celog života. Sigurna vezanost, kao pozitivan ishod ovih ranih odnosa, povezuje se sa boljim mentalnim zdravljem, višim stepenom samopouzdanja i stabilnijim međuljudskim odnosima. S druge strane, nesigurni stilovi vezanosti – ambivalentni, izbegavajući i dezorganizovani – mogu dovesti do različitih psiholoških i socijalnih poteškoća.

Teorija afektivne vezanosti

prema teoriji afektivne vezanosti centralni zadatak roditeljstva je obezbeđivanje sigurne baze za dete. Ona treba da omogući detetu da samostalno istražuje spoljašnji svet, uz uverenje da će uvek moći da se vrati u bezbedno okruženje. Roditelji treba da pruže fizičku zaštitu i emocionalnu podršku, uključujući utehu u trenucima uznemirenosti i ohrabrenje kada je dete uplašeno. U prvim mesecima života dete na osnovu svakodnevnih, ponavljanih iskustava sa majkom, postepeno gradi unutrašnju predstavu o sebi i o njoj. U odnosu na majčinu responzivnost na njegove signale, njenu dostupnost i osetljivost za njegove potrebe, dete gradi sliku o sebi kao biću manje ili više dostojnom njene pažnje, ali i sliku o majci kao osobi koja je tu ili nije tu kada mu je potrebna. Ova inerakcija omogućava detetu da razvije unutrašnji radni model koji će uticati na njegovu buduću sliku o sebi i kreiranje odnosa sa drugima.

Unutrašnji radni model afektivne vezanosti je u stvari kognitivno-afektivna struktura koja se sastoji od tri osnovne komponente:

Model sebe – skup očekivanja i verovanja deteta o sebi samom

Model druge osobe – skup očekivanja i verovanja deteta u odnosu na druge

Model odnosa

Unutrašnji radni model sebe i drugih određuje individualne razlike pomenutih tipova afektivne vezanosti. Za radne modele se veruje da su vrlo otporni na promenu i da će verovatnije asimilovati novu informaciju čak i po cenu da je izokrenu nego da se akomodiraju u odnosu na informaciju koja se ne slaže sa njihovim konceptom. Na taj način ova teorija objašnjava kontinuitet načina na koji ljudi stupaju u odnose sa drugima.

Kako ove bazične postavke mogu da pojasne partnerske odnose?

Kim Bartolomju je Bolbijeve teorijske pretpostavke o dva unutrašnja radna modela -model sebe i model drugoga, predstavila kao dihotomne, dakle pozitivne i negativne, i identifikovala dve dimenzije koje su u osnovi ovih modela:

dimenzija odbacivanja (model drugoga)

dimenzija anksioznosti (model sebe)

Ukrštanjem ovih dimenzija i ova dva modela dobijaju se četiri stila partnerske vezanosti:

Sigurni obrazac vezanosti – podrazumeva pozitivan model sebe i pozitivan model drugih. Kao rezultat toga dimenzije anksioznosti i izbegavanja su niske. Osoba ima visok nivo svesti o sopstvenoj vrednostii uz malo nesigurnosti. Traži se ravoteža u bliskosti i autonomija u vezi. Dobra slika o sebi i o drugima daje ljudima ovog tipa afektivne vezanosti priliku da izgrade kvalitetne veze u kojima je odnos baziran na poverenju i uzajamnom poštovanju a konflikti se uspešno prevazilaze.

Preokupirani obrazac—ima negativan model sebe i pozitivan model drugih, uz visoku anksioznost i nisko izbegavanje, pa osobe ovog tipa zauzimaju poziciju sopstvene manje vrednosti. Preterano se investiraju u partnerski odnos očekujući da će partnerovi kvaliteti kompenzovati njihovu nesavršenost. Druge doživljavaju kao komplikovane i teške za razumevanje, veruju da nemaju dovoljnu kontrolu nad sopstvenim životom. Imaju potrebu za ekstremnom intimnošću koja može težiti simbiozi. Dramatične su i često preterano romantizovane u stilu „prave i jedine ljubavi“. Jako se plaše odbijanja. Skloni su da naglašeno ispoljavaju uznemirenost i bes. Zbog potrebe za prihvatanjem vrlo su popustljivi.

Izbegavajući obrazac – imaju pozitivan model sebe i negativan model drugih, uz nisku anksioznost i visoko izbegavanje. Njihov doživljaj drugih je da im se ne može verovati i da se na njih ne može osloniti. Sumnjaju u iskrenost drugih i nedostaje im samopouzdanje u socijalnim relacijama. Ove osobe sebe doživljavaju kao superiorne i samodovoljne i to ih ometa u razvijanju iskrenih odnosa sa partnerom. Njihove veze su najčešće površne i kratkotrajne, a ponašaju se tako da ograničavaju intimnost kako bi zadovoljili potrebu za autonomijom. Ako ostvare dugu vezu nju karakterišu nepisana pravila o poštovanju distance, ignorisanju emotivnih izliva partnera i nepoveravanju. Glavna karakteristika ovih veza je da nema emotivne razmene. Kada su uznemireni obuzdavaju bes i minimiziraju uznemirenost.

Bojažljivi obrazac – i model sebe i model drugih je negativan, pa su i anksioznost i izbegavanje visoki. Ove osobe su visoko su zavisne od drugih jer kroz odnos sa drugima traže potvrdu sopstvene vrednosti. Istovremeno strahuju od drugih zbog negativnih očekivanja pa su sklone izbegavanju bliskosti kako bi izbegle bol zbog mogućeg odbacivanja.

Najčešće su na klackalici između maštanja o partneru i izbegavanja ulaženja u vezu sa jedne strane, i haotičnih veza u kojima manipulišu partnerom u pokušaju da ga vežu za sebe a da pri tome ne uzvrate iskrenošću. Iz ovih razloga njihove ljubavne veze su ili retke ili haotične.

Zašto su unutrašnj radni modeli i sa njima povezani obrasci afektivnog vezivanja tako stabilni ?

Ljudi biraju okolnosti koje odgovaraju njihovim uverenjima o sebi i o drugima. Tako je potvrđeno da su veze između žene koja ima preokupiran obrazac i muškarca koji izbegava vezivanje vrlo stabilne.

Naime, anksiozna, nesigurna žena potvrdiće uverenje muškarca koji izbegava vezivanje da nije mudro previše se zbližiti sa drugima. Sa druge strane, takav muškarac potkrepljuje uverenje žene preokupiranog obrasca vezivanja da su drugi manje zainteresovani i manje brižni nego ona. Vidimo da rana iskustva, kroz mehanizam unutrašnjih radnih modela, ne samo što opstaju već utiču čak i na kasnija iskustva.

Osobe koje su u detinjstvu formirale sigurne obrasce vezivanja najčešće i kao odrasle grade odnose poverenja, za razliku od onih koji su kao deca doživeli neprihvatanje ili odbačenost i koji u vezama imaju distanciran i sumnjičav stav.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Scroll to Top