Neki ljudi ne beže iz veze zato što im nije stalo, već zato što im je previše stalo — pa ih svaka bliskost suočava sa sopstvenim strahovima, neizvesnošću i pritiscima koje u sebi nose. Na površini to može izgledati kao emotivna nezrelost, ali kada zagrebemo dublje, često naiđemo na stroge i krute unutrašnje zahteve koje osoba nosi sa sobom u svaki odnos.
Mnogi ljudi koji naizgled „beže“ iz ozbiljnih veza zapravo ne beže od partnera – već od sopstvenih očekivanja, pritisaka, unutrašnjih konflikata i duboko ukorenjenih uverenja o tome kako odnos treba da izgleda, kako drugi moraju da se ponašaju i kako oni sami moraju da funkcionišu unutar veze.
U racionalno-emotivno bihejvioralnoj terapiji (REBT) često govorimo o tome kako nas upravo ta odmažuća, rigidna uverenja – ne same situacije – dovode do emocionalne patnje i disfunkcionalnog ponašanja. U kontekstu bliskih odnosa, ta uverenja često se formulišu kroz kategorične zahteve:
„Moj partner mora da me razume bez da mu kažem.“.
„Ne smem da budem povređen u vezi.“
„Ako ne funkcionišemo savršeno, onda to znači da nismo jedno za drugo.“
U pozadini ovakvih stavova često stoje tri ključne kognitivne distorzije koje REBT posebno prepoznaje:
Zahtevnost – ideja da nešto mora ili ne sme biti na određeni način. U vezama to znači da partner mora da se ponaša u skladu s našim očekivanjima, a ako ne, veza se često doživljava kao nepodnošljiva. Kada se zahtevi ne ispune, osoba se može povući ne zato što ne želi bliskost, već zato što ne toleriše realnost u kojoj odnos nije idealan. Problem naravno ne proizlazi iz naših preferencija u vezi samog odnosa, već onda kada te preferencije postanu ultimatumi.
Globalno vrednovanje – ocenjivanje sebe ili partnera kao „dobrog“ ili „lošeg“ u celini, na osnovu pojedinačnih postupaka. Ako partner pogreši ili zaboravi nešto, osoba može zaključiti: „On je sebičan, ne trudi se, nije za mene.“ Umesto da vidi ponašanje kao izolovanu situaciju, sve se pretvara u opštu ocenu ličnosti – što u vezi stvara stalnu tenziju i razočarenje.
Niska tolerancija na frustraciju – uverenje da je određeno stanje „nepodnošljivo“. Kada dođe do konflikta, nesporazuma ili povrede, osoba s ovakvim uverenjem ne oseća bol samo zbog samog događaja, već i zbog stava: „Ovo ne mogu da podnesem.“ Povlačenje ili prekid veze tada dolaze kao pokušaj da se „pobegne“ od neprijatnosti koja deluje kao prevelika.
Ova uverenja ne samo da otežavaju svakodnevno funkcionisanje u vezi, već i sabotiraju sam početak odnosa. Osoba može odustajati od ulaska u dublju povezanost jer ne veruje da može podneti ranjivost, odbijanje ili promenu dinamike. Ulazak u ozbiljnu vezu percipira se kao potencijalna pretnja sopstvenoj stabilnosti – ne zbog samog odnosa, već zbog značenja koje mu se pripisuje.
Zato neki ljudi deluju kao da beže iz ozbiljnih veza – iako u osnovi često postoji snažna želja za bliskošću. Problem je u tome što se bliskost doživljava kao klizavo tle, na kojem postoji previše očekivanja, previše zahteva, previše mogućnosti da nešto ne bude savršeno – a samim tim i „nedovoljno vredno“.
Teret takvih očekivanja nije u realnosti odnosa, već u načinu na koji ih interpretiramo. U radu na sebi (terapijskom ili ličnom) prvi korak je prepoznavanje tih uverenja: Šta sve verujem da partner mora da mi pruži? Kako reagujem kada ne dobijem ono što očekujem? Da li uopšte ostavljam prostor za ljudskost u odnosima – ili samo za ideal?
Uklanjanjem rigidnih zahteva i globalnih ocena, otvara se prostor za realniju povezanost – onu koja uključuje nesporazume, razlike i nedoslednosti, ali i sigurnost, rast i međusobno prihvatanje.
Paradoksalno, upravo onda kada prestanemo da tražimo „savršen odnos“, imamo šansu da ga gradimo.