Kada se odričemo sebe da bismo sačuvali pripadanje

Ponekad čovek nauči da prećuti ono što oseća, skloni u stranu ono što želi i prilagodi se očekivanjima ljudi koji su mu važni. Vremenom takvo prilagođavanje može postati gotovo nevidljivo. Osoba obavlja svakodnevne obaveze, održava odnose i ispunjava uloge koje su joj poznate, a ipak počinje da oseća da je izgubila kontakt sa sobom.

Iza toga često postoji razumljiv pokušaj da se sačuva nešto dragoceno: bliskost, prihvatanje, sigurnost, mir u porodici ili osećaj da negde pripadamo. Ako smo tokom odrastanja naučili da su određena osećanja nepoželjna, da se o nekim temama ćuti ili da ljubav zavisi od toga koliko smo poslušni i prilagodljivi, možemo nastaviti da živimo po tim pravilima i kada se okolnosti promene.

Zašto nastaju naša unutrašnja pravila?

Takva pravila retko nastaju bez razloga. Možda je bilo važno da ne ljutimo roditelja, da ne opterećujemo druge svojim problemima ili da budemo uspešni kako bi porodica imala osećaj ponosa i sigurnosti. Možda je otvoreno pokazivanje tuge, ljutnje ili neslaganja ranije donosilo kritiku, povlačenje ili sukob. U tim okolnostima ćutanje i prilagođavanje mogli su da budu načini da se osoba zaštiti i očuva odnos koji joj je bio potreban.

Kasnije, međutim, isti obrasci mogu da počnu da ograničavaju život. Čovek može teško da prepozna šta zaista želi, jer je dugo prvo proveravao šta drugi očekuju. Može da oseća krivicu kada postavi granicu, nelagodu kada se zauzme za sebe ili strah da će razočarati bliske osobe. Ponekad pristaje na stvari koje mu ne odgovaraju, a zatim oseća ljutnju ili iscrpljenost. Ta ljutnja može da bude važan signal da je neka potreba dugo ostala neprimećena.

Kada se udaljenost od sebe pretvori u nevidljivi umor

Osećaj udaljenosti od sebe ne pojavljuje se uvek kao jasno nezadovoljstvo. Nekada se javlja kao umor koji ne prolazi, odsustvo uzbuđenja, teškoće da se donese odluka ili osećaj da se život odvija automatski. Osoba može imati utisak da je sve „na svom mestu“, a da istovremeno ne oseća da je zaista prisutna u sopstvenom životu. Kao da dobro poznaje svoje zadatke, dok joj sopstvene želje ostaju nejasne.

U takvim trenucima može biti primamljivo da sebe kritikujemo: „Kako ne znam šta hoću?“ ili „Zašto jednostavno ne kažem šta mislim?“ Pitanja mogu da zvuče kao poziv na promenu, ali često pojačaju stid i pritisak. Korisnije je početi radoznalošću. Šta se u meni događa kada prećutim? Čega se plašim kada pomislim da kažem šta mi je važno? Šta pokušavam da sačuvam svojim prilagođavanjem? Koje sam poruke o svojim potrebama usvojio tokom odrastanja?

Kako izgleda proces vraćanja sebi?

U psihoterapijskom radu ta pitanja mogu da otvore prostor za razumevanje obrasca, bez osuđivanja sebe zbog načina na koji smo se ranije štitili. Promena obično počinje pre velikih odluka. Može početi prepoznavanjem osećanja, imenovanjem potrebe ili malim iskrenim odgovorom u situaciji u kojoj bismo ranije automatski pristali. Osoba postepeno uči da podnese nelagodu koja prati postavljanje granice, da razlikuje svoju odgovornost od odgovornosti drugih i da proveri šta joj zaista odgovara.

Vraćanje sebi ne zahteva da odbacimo važne odnose ili zanemarimo ljude koje volimo. Može da znači da u odnosima počnemo da budemo prisutniji i iskreniji. Bliskost tada dobija mogućnost da uključuje i naše potrebe, neslaganja i ranjivost. Pripadanje postaje iskustvo u kojem ima mesta za više delova nas, a ne samo za one koji su najlakši drugima.

Možda nećemo odmah znati šta želimo i kuda želimo da krenemo. I to može biti deo procesa. Dovoljno je da počnemo da primećujemo trenutke u kojima se udaljavamo od sebe i da se pitamo šta nam je tada potrebno. Ponekad se osećaj da živimo svoj život vraća kroz sasvim male odluke: kroz iskrenije „da“, jasnije „ne“, razgovor koji smo dugo odlagali ili dopuštenje da nešto želimo bez potrebe da odmah opravdamo svoju želju.

O autoru

Dipl. psiholog | REBT | Shema | DBT – +381693519940 – psihoterapija.stevanija.matejic@gmail.com

Verujem da svako od nas nosi u sebi snagu da menja svoj život, ali da nam ponekad treba neko ko će nas saslušati, razumeti i pokazati put kad se sve čini preteško. Zato sam tu. U svom radu stvaram topao, siguran prostor u kojem nema osude, već podrška, razumevanje i koraci ka promeni, tempom koji je vama prirodan.
Radim najčešće s ljudima koji se nose sa:
-anksioznošću, napadima panike, osećajem preopterećenosti
-tugom, bezvoljnošću, prazninom, sagorevanjem
-sumnjom u sebe, perfekcionizmom, teškoćama u postavljanju granica, komuniciranjem svojih potreba i donošenjem odluka
-izazovima u odnosima (partnerstvo, porodica) i ljubomorom

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Povratak na vrh