Gubitak i žalovanje iz ugla sistemske porodične psihoterapije

Gubitak je jedan od najtežih životnih događaja sa kojim se porodica može suočiti. On izaziva različite psihološke procese, kako svesne tako i nesvesne. To predstavlja ,,proces žalovanja”. Žalovanje se posmatra kao prirodna i nužna reakcija na gubitak. Ona zahteva pažljivo razumevanje, podršku i procesiranje kako bi se pojedinac suočio sa svojim emotivnim izazovima. Ona uključuje kompleksne emotivne, kognitivne i fizičke promene koje se javljaju kao odgovor na gubitak.

Šta je žalost?

Autori daju različite definicije žalosti. Jedna od njih je da je njena funkcija da odvoji od smrti, sećanja i nade preživelih. Upoređujući žalost sa melanholijom dodaju da  jak bol kao reakcija na gubitak voljene osobe često prati gubitak interesa za spoljni svet (onda kad on ne podseća na pokojnika), gubitak sposobnosti da se izabere bilo koji novi objekt ljubavi (tj. da se nađe zamena za onog zbog koga je osoba u žalosti) i napuštanje svih aktivnosti koje nisu u vezi sa sećanjem na pokojnika.

Džon Bolbi, britanski psihijatar, proširuje definiciju žalosti na skup psiholoških procesa svesnih i nesvesnih izazvanih nekim gubitkom. On dodaje da je ,,zdravo“ žalovanje uspeli pokušaj pojedinca da prihvati promenu u svom spoljašnjem okruženju praćen menjanjem unutrašnjih predstava o svetu (kako pojedinac doživljava sebe, druge i okolinu) i reorganizovanjem svojih emocija, veza i privrženosti u skladu sa novom stvarnošću. On opisuje četiri faze kroz koje ožalošćene osobe prolaze. Uspešan prolazak kroz svaku od njih omogućava pojedincima da na zdrav način prođu kroz ovaj proces:

Faza šoka i utrnulosti koja obično traje nekoliko časova do jedne nedelje. Često se može primetiti da osoba nakon gubitka ostaje „zaleđena“, „isključena“ i bez jasnih emocija. Ovu fazu karakteriše stanje šoka i neprihvatanja da se gubitak dogodio. Povremeno se mogu javiti jake emocije. Međutim i dalje ne postoji potpuna svesnost o tome šta se desilo i kontakt sa tužnim događajem.

Faza čežnje i traganja za izgubljenom osobom, koja traje nekoliko meseci, nekad i godinama. Ovu fazu karakteriše bolno stanje u kojem osoba pokušava da se vrati na ono što je izgubljeno. Tj. na stanje kakvo je bilo pre gubitka. Smenjuju se različite emocije od ljutnje do razočaranja.

Faza dezorganizacije i očaja. Gubitak se postepeno prihvata i osoba postaje svesna posledica gubitka. Uviđa se da nije moguće vratiti se na staro. U ovoj fazi dolazi do prihvatanja da je smrt konačna što može dovesti do potištenosti i bezvoljnosti.

Faza reorganizacije i oporavka. Nakon prihvatanja da se gubitak dogodio, osoba uviđa da se život nastavlja. U fazi oporavka, dolazi do reorganizacije načina funkcionisanja i postavljanja novih ciljeva. Osoba je pred zadatkom prihvatanja novih uloga i nastavljanja funkcionisanja po nekim, možda, drugačijim vrednostima uprkos gubitku koji se dogodio.

Žalost u gubitak iz perspektive sistemske porodične terapije

Sistemska porodična psihoterapija posmatra porodicu kao celinu, gde njeni članovi međusobno deluju i utiču jedni na druge, stvarajući jedinstvenu dinamiku.

U sistemskoj porodičnoj psihoterapiji, žalost se posmatra kao proces koji ne utiče samo na pojedinca koji je doživeo gubitak, već i na celu porodicu ili sistem u kojem je taj gubitak nastao. Kada se desi gubitak nekog člana porodice, cela porodica prolazi kroz proces tugovanja i adaptacije na novonastalu stvarnost. Gubitak jednog člana porodice može izazvati različite reakcije kod ostalih članova porodice, uticati na njihove uloge, međusobne odnose, način funkcionisanja i poremetiti ravnotežu porodičnog jedinstva.

Šta utiče na proces žalosti iz ugla sistemske porodične terapije?

Biti sposoban privesti žalost njenom kraju je neophodno za razvoj ličnosti. Na proces žalosti utiču socijalni, kulturni,istorijski faktori kao i faktori osetljivosti i osećajnosti.

Doba umrlog

Doba umrlog ima specifičan uticaj na fazu životnog ciklusa porodice. Ukoliko je pokojnik stariji, njegova smrt se lakše prihvata i podnosi. Ona je očekivana jer je umrli imao vremena da proživi, da završi svoje aktivnosti, da prenese na druge svoje dužnosti i odgovornosti.

Sa druge strane, ukoliko je u pitanju smrt roditelja ili nekog drugog odgovornog člana porodice postoji rizik od pojave gubitka ravnoteže u porodici. U tom slučaju reakcije deteta na smrt jednog roditelja u velikoj meri zavise od sposobnosti drugog roditelja da ne stvori distancu između sebe i deteta prepuštajući se sopstvenim emocijama. Ako odrasli može da bude otvoren u procesu žalovanja dete će se osećati sposobnim da ga prati na tom putu.

Priroda smrti

Isto tako, priroda smrti ima veliki uticaj na mogućnosti otpočinjanja žalosti. Nagla smrt može da izazove duboku krizu čije će posledice obeležiti više generacija. Ukoliko je smrt nastupila posle duge bolesti, porodica je jedno izvesno vreme živela u atmosferi nesigurnosti i produženog stresa, što dovodi do toga da, na kraju, izvesni članovi porodice mogu da očekuju, ili čak požele smrt bolesnika, što kasnije može da ih ispuni osećanjem krivice i da bude prepreka prihvatanju procesa žalosti. Dešava se, u slučajevima teške hronične bolesti, da strah bližnjih bude maskiran tenzijom koja vlada među njima, što takođe može da bude prepreka u ovom procesu.

Suicid jednog člana porodice prate najintenzivnija i često kontradiktorna osećanja, osećanje krivice što tako nešto nije bilo predviđeno ili naslućeno, što nije ukazana pomoć, što sam čin nije sprečen, pa i do ljutnje na tog člana porodice. Sve to predstavlja prepreke za uspešnu elaboraciju žalosti.

Pozicija umrlog u porodici

Ovo je takođe vrlo značajan faktor. Što je umrli značajniji na emocionalnom planu, šok će trajati duže i dodirnuće više generacija. Više će se poremetiti porodična ravnoteža što je značajnija bila uloga preminulog člana u porodici i što je bila veća emocionalna zavisnost porodice od njega.

Ukoliko se porodica zaglavi u ovom procesu mogu se primetiti različite posledice. Kao da se vreme zaustavi i članovi porodice nisu u stanju da se angažuju u svojim odnosima iz straha od novih gubitaka. Sa druge strane neki članovi mogu pokušavati da popune prazninu bežeći u neke druge aktivnosti, zavisnosti ili pak mogu razviti određene simptome kako bi na neki način privukli brigu ostalih članova porodice i odvratili njihove misli od gubitka koji se dogodio.

Porodica koja je dobro integrisana može otvoreno da pokaže svoje reakcije u vezi sa promenom koja je nastala u porodici, dok kod loše integrisanih porodica dolazi do veoma slabih reakcija u samom momentu događaja da bi se kasnije pojavili neki drugi simptomi, na primer isti oni koje je pokojnik imao za vreme bolesti.

Otvaranje porodičnog sistema

Otvaranje porodičnog sistema je sposobnost svakog člana da ,,ne reaguje“ na emocionalni intenzitet sistema, kao i da saopštava svoje misli, osećanja i potrebe vezane za gubitak. Što podrazumeva da su članovi slobodni da prenesu drugima svoje misli, osećanja, fantazije i da drugi to mogu da razumeju i u tome učestvuju.

Neki emocionalni ili fizički simptom ima utoliko više šanse da se pojavi ukoliko su članovi porodice nesposobniji da otvoreno izmedju sebe razgovaraju o gubitku. Slušanje, razumevanje i pružanje podrške bez osuđivanja može pomoći članovima porodice da se osećaju povezano i podržano tokom teškog perioda. Porodica može pronaći zajedničke načine za izražavanje tuge, deljenje sećanja i podršku. Utehu mogu pronaći u zajedničkim aktivnostima koje podstiču povezanost i podršku.

Očuvanje porodičnih tradicija, rituala i običaja može biti važan deo procesa žalovanja. Rituali mogu biti korisni u pružanju emocionalne podrške i olakšavanju tuge. mogu imati različite oblike i značenja, ali njihova svrha je da pomognu pojedincima da se nose sa gubitkom, izraze svoje emocije, očuvaju sećanja i pronađu smisao i celovitost u procesu tugovanja.

Važno je da svaki pojedinac pronađe rituale koji odgovaraju njegovim potrebama i verovanjima. Takođe je važno da članovi porodice imaju prostora i vreme za individualno tugovanje i procesuiranje gubitka na svoj način. Podrška i razumevanje za individualne potrebe i emocionalne reakcije mogu biti od velike pomoći u procesu žalovanja.

Dodatna podrška u procesu žalovanja

Ponekad je korisno potražiti profesionalnu pomoć kako bi se porodica podržala tokom ovog procesa. Sistemska porodična psihoterapija pomaže porodici da prepozna faze kroz koje prolazi, da se prilagodi novoj stvarnosti, da nastavi da raste i da se razvija i da se međusobno podrži u suočavanju sa izazovima koje nosi gubitak.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Scroll to Top